Moje angažovanje u medijskom ratu, moram da priznam u početku trapavo, a poslije sam se sam „školovao”, imalo je velikog odjeka i efekta među svim antifašistima. Svi su antifašisti po priroda svog bića i pravoslavne vjere, ali i dio muslimanskog, pa i hrvatskog naroda shvatio je pogubnost politike Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Mnogi pojedinci, porodice, čak i čitavi zaseoci direktno su tražili moju zaštitu, ili su izrazili želju da se bore u jedinicama pod mojom komandom.
Razgovor sa njima najčešće sam počinjao riječima:
– Slušajte, vi znate da sam ja pukovnik, oficir po profesiji, ali sam po rođenju Srbin – pravoslavac. Kada ne bih bio ubijeđen u pravednost borbe koju vodi srpski narod, ne bih se ni borio. Ja sam antifašista. Rukovodstvo Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, kao i pojedinci iz srpskog naroda, direktno vodi u secesiju i rasturanje Jugoslavije kao države. Sve se to, na žalost, odvija uz pomoć stranih sila ( EEZ i u zadnje vrijeme SAD). Strane sile ne interesuje šta će biti sa vama ili sa nama. Njih interesuje samo profit i novi svjetski poredak.
Javio mi se tih dana jedan kapetana I klase, muslimanske vjeroispovijesti, i kaže da ima dosta njegovih istomišljenika koji bi željeli da budu pod mojom komandom. Otišao sam sa njim u selo Kobaš i sastao se sa stanovnicima, muslimanima. Rekao sam im da će napraviti istorijsku grešku ako se ne pridruže antifašistima u ovoj borbi, ako se ne udruže sa nama u borbi protiv ustaša, fašizma. Pošto su pristali došao sam na ideju da formiramo jednu samostalnu muslimansku jedinicu i da se ta jedinica zove „Meša Selimović“.
Tako sam iznenada postao kum „samostalne muslimanske jedinice Meša Selimović”. Meša je bio moj omiljeni pisac, volio sam njegovo djelo, a znao sam sva njegova stradanja zbog njegovog priznavanja srpskog porijekla i jugoslovenske orijentacije. Eto, zbog toga sam toj jedinici dao ima ovog književnika. Oni su vrlo časno izvršavali sve borbene zadatke. Većina ih nije zaostajala za drugim borcima.
Pročitajte i:
Heroj Košara i PRVI NA LISTI “ZA KRALJEVINU SRBIJU”: Srbija mora ostati vojno neutralna!
Bili su to ljudi sa tih područja, iz Broda i njegove okoline. U realizovanju moje zamisli, o uključivanju muslimana u borbu protiv ustaša ja sam polazio od pretpostavke da ih je bolje angažovati na antifašističkoj strani, kad su već izrazili takvu želju. Smatrao sam, takođe, da je njihova dužnost da brane svoje kuće, svoja imanja, da se zajedno sa nama bore protiv ustaša, jer ustaše su u to vrijeme bili organizovana, zločinačka snaga okrenuta protiv svega što je srpsko i antifašističko.
To je bilo ono isto zlo sjeme iz drugog svjetskog rata, koje je nakon dugog klijanja u ko zna kakvim mračnim odajama duha počelo da daje svoje zle plodove oličene u likovima novih ustaša, gorih od onih iz četrdesetih, ako je to moguće. Htio ne htio, čovjeh je morao da razmišlja o tome kako smo bili u zabludi sa našim ubjeđenjima da je riješeno nacionalno pitanje. A to neriješeno pitanje omogućilo je secesiju Slovenije, koja će kad-tad odgovarati za smrt onih sto mladića, vojnika JNA, devetnaestogodišnjaka tek zakoračilih u život, kao i za ovaj tragični rat na prostorima Hrvatske i, nešto kasnije, Bosne i Hercegovine.
Pročitajte i:
Srednjovekovna Srbija: Ostaci Velimirovih dvora u selu Ključ svedoci su priče o davnom vremenu
Mislio sam da sam „povukao pravi potez”, mada nisam tražio bilo čiju saglasnost. Ali, opet kritika. Pukovnik Lisica stvara bratstvo i jedinstvo, a to je komunistička iluzija. To najviše govore oni koji nisu u borbi, nisu u rovu, nego se isjeđavaju po kafanama i krčmama, a pripadnost naciji „proglasili su za profesiju”. Šta tek da kažem za ratne profitere, kriminalie i druge „lovce u mutnom“ koji su „preko noći” postali „neko i nešto”. Sam sebi govorim: neka ti je Bog na pomoći, ali idi dalje pa dokle stigneš. Ostaćeš u duši spokojan zbog uvjerenja da ideš pravim putem.
Jedinica je formirana u avgustu 1992. godine u selu Kulina kod Dervente na inicijativu Ismeta Đuherića, rezervnog kapetana JNA, a uz pomoć generala Boška Kelečevića i tadašnjeg pukovnika Slavka Lisice, komandanta Taktičke grupe 3 VRS. Bila je veličine čete i brojala oko 120 ljudi, uglavnom muslimanske narodnosti, uz određeni broj Hrvata i Srba. Jedinica se nalazila se u sastavu Derventske brigade i bila je poznata pod imenom – četa „Meša Selimović“.
Jedinicom je do januara 1993. komandovao kapetan Ismet Đuherić, nakon čega se demobilisao. Na komandnom mjestu zamijenio ga je Nusret Dizdarević koji je nastavio voditi jedinicu sve do kraja rata. Jedinica je prošla sva brodska i derventska ratišta, a učestvovala je i u borbama oko Teslića, Tešnja, Vučijaka, Maglaja i Zavidovića. Najveći dio pripadnika ove nekadašnje jedinice i danas živi u Brodu, Derventi i Prnjavoru.
IZVOR: Slavko Lisica, Komandant po potrebi, Sombor, 1995.
